...iako smo se čuli i razgovarali prijepodne ,
čitav dan mi je bio nekako prazan. Nedostajala si
mi. Po običaju sam pola dana proveo u autu ,s
jedne strane grada na drugu . Ubija me ovo. Nemam
dojam da radim išta drugo, osim vožnje.. Kišni dan
nije mi bio prijatelj. Želio sam te nazvati ali
istovremeno nisam bio spreman na razgovor. Htio
sam te samo čuti,osjetiti... Opet mi se javio onaj
priglupi nagon da u svakoj ženi na ulici gledam
tebe . Danas,više no ikad , bio sam siguran da ću
te sresti .. Iako su neka od mjesta ,kao naprimjer
tvornička hala ,potpuno nevjerojatna za to ,ja sam
i na dalje vjerovao.... Onda sam shvatio da sam
poludio. Opsjednutost . Tobom. Ne znam u što se
pretvaram ali dobro mi je . Baš me briga za
sve,živim s tobom na jedan nerazumljiv način ....
Dan je prošao .Probijajući se groz dosadnu i
iritirajuću kolonu ,bližilo se 16.00 sati,vrijeme
je da uzmem svoje Mie i odvedem ih kući . Kolona
je bila nepregledna a vrijeme je odjednom teklo
brže no što je to bilo potrebno . Oko 17.00 sve je
obavljeno. Svi smo doma . Jedino što sam mogao
,učinio sam. Na sva njihova pitanja odgovarao sam
tek sa 'može' i sa 'da'. Navio alarm na 60 minuta
i bacio se u krevet. kao da nisam oči sklopio a
taj grozan zvuk probijao se direktno u mozak...Trk
u kupaonicu.Pranje zubiju,navuci jaknu,uzmi
papire,daj kratke upute,izvuci se s što manje
obećanja,sjedaj u auto i pravac - stomatolog.
nemam pojma zašto su mi grobari ddraži od zubara i
zašto bih najradije izmislio neki razlog da ne
stignem do mjesta gdje sam krenuo.
Točno na vrijeme,dočekan smiješkom ,sjedam u tu
neudobnu fotelju zla ... Sva sreća da je moja
dobra,najboljaka zubarka na svijetu,toliko divna
osoba da sam ubrzo nasjeo njezinim šalama i
opustio se ni ne čuvši ono zavijanje glupih
napravica.... Bilo je super,vjerovala ili ne
,smijao sam se do suza dok mi je brusila jedan
zub...Amareta i njezina sestra toliko su općen
ljećnički duet da jednostravno ne možeš biti loše
volje...Posebice kad su ti zubi zdravi i upravo
očišćeni od kamenca...
Već je oko 7 sati i sjetim se da moram skoknuti po
neki sprej u boji... Vozeći se unakolo nađem neki
dućan s bojama ,pokupujem potrebno i ne ide mi se
doma...A moram.. Ugasim telefon i ignoriram Ivkove
poruke...Idem spavati.Treba mi sna...Noge su mi
teške,ruke spore,vrat klonuo...Vrativši se kući
morao sam objasniti zašto nisam ništa kupio svojim
djevojčicama...Opet me zubarka izvukla iz
škripca...Prošlo je osam i zavalim se na kauč
,usput povremeno pogledavši crteže koje su moje
slikarice stvarale čitavo popodne...Osjećam san
kako me obuzima..Razmišljam o tebi...Sanjarim o
nama...Prepuštram se tom jakom osjećaju ugode iveć
donosim neke odluke koje ni ti sama ne očekuješ
,kad ding,dong,bongggggggg ...O ne!!!! Opet! Nisu
ni čekali da otvorim vrata već ih evo na vratima .
Jozef i Jasmina . Nose malog Andreja na rukama
,smješe se , pozdravljaju, raspituju o
raspoloženju,zdravlju a meni mrak pred očima .
Stvarno nisam imao živaca ,tlak mi je skočio na
milion .Ti dragi ljuti toliko me izživcirali
svojim dolaskom da sam bio lud,bijesan i najradije
bi vrištao...A meni je samo mir trebao... Ništa ,
ponudih ih pićem ,naravno prihvate . Moja Dora to
napravi za mene a isprazni razgovor ubija
vrijeme... No ,već je kasno ,trealo bi
večerati...Što ću ? "Jasmina !" sa
smiješkom mi je odgovorila tek "Moolim!"
... 'Nemoj moliti nego ,tamo ti je riba odmrznuta,
frižider ti je lijevo u čošku i primi se posla!'
...Jozefa sam uposlio rezanjem kruha,češnjaka za
umak ,dok sam ja otišao po pivicu za njega i vino
za sebe... Ubrzo je sve bilo na stolu.. Cure se
zabavljale kradući jedna drugoj sa tanjura dok smo
mi bivali sve raspoloženiji i razgovorljiviji...
Mali Anderej je zaspao,oni se počeli
spremati,pozdravili se i rastali kao ljudi koju su
proveli dobru večer...
Cure su bile umorne i pospremio sam ih na
spavanje. Dora još i sad gleda neki film. Meni je
preostalo da se vratim u onaj svijet u kojem ništa
nije teško u kojem se osijećam dobro i koji je
postao veliki dio mene . U svojoj maloj sobi
užitka ,sjedio sam sam . Ugasio sam svjetlo i
gledao mračnu noć ...
Crnilo je oko mene a ja kao buktinja kao plamen
,prepun lijepih trenutaka ,misli i želja ...Da ,
ponovo sam razmišljao o tebi...Još uvijek se borim
za tebe i protiv tebe ,no ,sve više i više se
privikavam da si tu negdje,da postojiš i da jednog
dana ću te primiti za ruke ,pogledati te u oči i
izmamiti tvoj osmijeh....
Nema komentara:
Objavi komentar