Ja sam simbol

NEŠTO SASVIM OSOBNO


Ja? Ja sam simbol. Samo simbol svega čega nemaš – ma koliko to poricao. To sam ti pročitala u očima. Jednom. Dovoljno.

Simbolom ću i ostati. Svega što nikada nećeš ni imati. Samo simbol – ostajem dobrovoljno.

Sagradi mi hram u mislima i tamo me sakrij od tuđih pogleda... sahrani me u onoj polovini sebe koju sam voljela. Za drugu me ionako nikada ništa nije vezalo.

A ti? Ti si sve što nemam ja. Ona polovina tebe koju sam pronašla među retcima, možda i greškom napisanih, riječi. Greškom trenutka kojega si čitava života potajno priželjkivao; očekivao... Uzalud.

Sagradit ću ti hram u mislima... sahranit ću te tamo. Svezanog u sve karike i lance za kojima si tragao. Neraskidive.

I konačno mi... mi bi stali u nekoliko riječi koje čine naizgled lijepu rečenicu, kojoj bi, kao odijelo krojeno po mjeri pristajao upitnik; plave boje... A odgovor?

Znaš li koga izuzev Boga tko bi ga mogao dati? Ja ne, a ne znam ni autora ovog svega:)

p.s.
"...kažu da muza ne smije da pruža
bol veću od bola ruža!
Sam miris je već veselje".