Možda ja moram ponešto objasniti:
Uletjela si u moj prilično neuredan život na glavna vrata, ponudila mi prijateljsku riječ, otvorila srce i ja sam ih prihvatio iskreno.
Ne žalim ni trenutka koje smo proveli zajedno izmjenjujući sporadične poruke upoznavajući se i pomažući jedno drugom u trenucima bola.
Ja se nadam da sam uvijek bio otvoren i iskren. Znaš sve o meni i ja sam taj rizik prihvatio, bez obzira na moguće posljedice.
Nisam nikada od tebe ništa tražio do: TREBAM TE! a to je bio moj poziv upomoć. Ne tvoje tijelo, bez njega mogu, trebam tebe sad i ovdje, ne sutra i negdje drugdje. No nije važno, očito da imaš neke svoje jače razloge ili ne čuješ moj poziv.
Trebam tvoj zagrljaj, tvoju riječ, tvoju šutnju.
Osjećam se kao derište.Moram nešto učiniti da ovo prestane.
Nema komentara:
Objavi komentar