U rukama mi ispisana tvoja poruka.Prošlo je možda tridesetak sekundi dok nisam počeo sa tipkanjem. Duboko udahnem zrak , isključim se od okolna svijeta.Još dok prva rečenica nije dobila smisao ,podignem pogled na popodnevno opuštanje gostiju ove terese i zamrznem ga u tek beživotnu i sivu sliku.
Šareni svijet u meni počeo je miješati boje i znao sam daje pravi trenutak da ga pretočim u riječi.
Dirnut tvojim slikama iz nedavne prošlosti,tim živim trenucima koji ne umiru sa prošlošću,pokušavam pridodati koji kamenčić u tvojoj ikoni što je kao božanstvo čuvam uza se. Kad bih mogao postati bar zrno prašine iz onog providnog i nepouzdanog sloja zaborava koji nam je potreban kako bi oslabili te sjetne i često tužne osjećaje u sebi.
Premalo sam ti dao i premalo ti mogu dati da bih bio vrijedan i sitnog trenutka tvog života.Onog života koji se pojavi u bijelom tunelu odlaska duše sa ovog svijeta . Onog trenutka koji taj naš život čini životom.
Svatko od nas prođe svoje križeve i uskrsnuća no naše rane teško zacijeljuju .Ako ima Boga valjda nas i cijeni i mjeri po ožiljcima što mu ih donesemo.
Moji su čudesno počeli zacjeljivati od kada si mi dopustila da ti budem bliže , da skupa s tobom stvaram oazu mira,zadovoljstva i nade u ovoj pustinjskoj ponornici. Svestan svih zapreka i ograničenja nastojim biti tu negdje u blizini ,na divno uređenom perivoju unaokolo dvorca sreće.
Nemam se namjeru izmotaviti i ne uoćiti tvoju potrebu za trajnim i stalnim dokazivanjem svoje odanosti tebi. I znam da si dobro shvatila one dvije osobe gdje nikad nisi i nikad nećeš biti druga. Meni je svejedno na kojem sam mjestu i kojim listama .Bitno mi je da sam na njima i da mi je dopušteno biti ti blizak kada je to moguće.
U tebi je toliko života da teško mogu držati ritam s tobom ,teško da ti mogu uzvračati istom mjerom ,sasvim sigurno te ne mogu nadmašiti u vrijednosti onog što se daje.
Prvi put ti priznajem da mi je teško što te ne mogu sad vidjeti,dotaknuti,osjetiti te kao ženu .
Slagao sam događaje koji su me činili beskrajno ushićenim,sitnice bi ih neki zvali a ja sam bio s njima ponesen i sretan do kapanja radosnica niz obraze.Tek tren potom sam shvaćao da nisu stvarni,tek želja,tek snovi.
Toliko mi zančiš Ti .
Voli te Tvoj usplahireni dječak
Nema komentara:
Objavi komentar